Pantelija Railic, specen, erav i veoma przljiv i ljut starcic, sjedi u sutonu uz ognjiste na kome se zgorijeva vatra, sara masicama po lugu i glasno se moli i prepire sa bogom. Cini mi se , bog sjedi u kuci, s drugog kraja vatre, a u isto vrijeme izgleda mu da se on to prepire s nekim drugim Pantelijom, sakrivenim u njemu samom.
-Ama, sta ti racunas, boze, da sam ja budala, sta li? Ne mozes ni ti tako: citavog veka mene varati, jok! Nijesi varao, velis, a? E, slag’o si tu, stari, slag’o, nemoj da saras.
Pantelija poprijeti masicama prema suprotnoj strani ognjista, tamo gdje mu se, po prilici, nalazio bog i nastavi:
-Znas li ti, bolan, boze, sve mu do mora, da smo nas obojica stari ljudi i da nama ne prilici lagati, a? U sta si ti, brate, ostario, obradatio, vidi ga?!
Stari se zagleda u mrak kao da ceka odgovor, zamisli se i kao da malo dodje sebe. Onako na sjedecke, ne skidajuci kape, on se glasno prekrsti.
-Vo imja oca i sina i duka svetoga, amin. Boze, molim ti se gresan, sacuvaj i zakloni.
Pa kao da se i sam naljuti na te svoje rijeci i kao da ih je neko drugi izgovorio, Pantelija poce da se ruga:
-Eh, – ,,sacuvaj i zakloni”! Jadno mi i cemerno tvoje zaklanjanje! Ama, bolan, da si ti pametan kao sto nijesi, nikada ti, na priliku, ne bi stvorio zmiju. Sta ce ti zmija, vjeru ti ljubim?! Zar si ti s njome mislio da mene cuvas i zaklanjas?
Starac uzdahnu tesko, onako iz dubine.
-Ma sjecas se ti, valjda, dragi boze, kakvu ti stetuneke godine meni nacini bas s tom tvojom lijepom zmijom, dabogda te, brate… uh!.. Dodjem ti ja predvece iz polja, a s pasnjaka leti onaj moj mali, onaj isti sto je sad u armiji: ,,Ajme, caca, Rudonju zmija ujela!” Kakvog Rudonju, jadan ti sam i zalostan! Poteci ja onako gologlav, bez kape, kao da je mrtvac u kuci, kad tamo – marvince vec gotovo.
Starac neveselo zavrti glavom.
-E, e, sjecas li se ti, dragi boze, kako se ja one jeseni napati’ samo s onim jednim jedinim volickom? E, ne sjecas se? Znam i ja da se ne sjecas. Da je tebi propao vo, ne boj se, sjecao bi se. Kukao bi i dan-danji, da bi se do boga culo.
Nekakvo prase pitance, mrsavo i zle cudi, dosmuca se odnekle iz mracna coska, podvuce se pod starcev tronozac i glocnu Panteliju za nogu. Starac prestraseno uzviknu, trze naglo nogu i sruci se sa stoca. Kad je vec bio na zemlji, sjeti se da ga je to ujelo prase, pa napipa u lugu masice i uze da ga juri po kuci.
-Cekaj, cekajder se, zdraku li ti mjesecevu! Tako li ti svoga hranitelja i branitelja stimas i pripoznajes, tako li ti mene turkas sa stoca, tako li ti covjeka za nogu!..
Uz svako starcevo ,,tako” dolazio je ljutit zveket masica cas po prasetu, cas po kakvom predmetu, sve dok se kukavno pitance ne zavuce iza kupusne kace u cosku. Onda se i Pantelija vrati na svoj tronozac, uz ognjiste, izduva se i pokajnicki stade da se pravda:
-Vo imja oca i sina i svetoga duka, amin. Prosti mi, dragi boze, starom gresniku, eto, opet sam opsov’o mjesec. A ko meni svijetli kad podjem u mlin, nego bas nas dragi mjesec.
Pantelija podozrivo zirnu u mrak pred sobom i uze da se rogusi.
-Ama, smijes li se ti to meni, dragi boze, a? Rugas mi se sto sam se prep’o praseta, je li?
Starcic se sasvim pognu nad ognjistem, istegnu vrat i upilji u mrak, bas kao da se unosi u lice svom nevidljivom sagovorniku.
-Mislis ti da sam ja strasiv, a ti kao nijesi, a? E, e, ti si, kazu, stvorio i ovaj dolje i taj gore svijet, a kazi ti meni, onako posteno, zasto ti mene ostavi dolje, a ti se skloni gore, daleko od svake slaboce, a? E, dragi moj boze, da si se ti cetrdeset prve nasao ovamo dolje, pljuni ti meni u brk ako ti ne bi zajedno sa mnom prepredao pred ustasama uz kuma-Petricev gaj gore prema Kozari. Ja, dragi moj! Bo’me bi bilo: bjez’te noge…
Pantelija se osvetoljubivo osmijehnu, strese glavom i coknu jezikom kao da su sve minule strahote i bjezanije bile samo nekakav objesenjakluk, a potom se sasvim uozbilji i zabrinuto pogleda u mrak.
-E, sta cemo, boze, prodje Kozara, ode Mladen, ode Sosa, a sad… nastadose druga vremena. Valja drukcije okretati.
Cicica skruseno uzdahnu i uze da se krsti.
-Vo imja oca i sina i duka svetoga. Milostivi boze, umudri i pouci, molim ti se gresan. Vo imja oca i sina… Prosvijetli, dragi boze, pokazi put: bi l’ se ovo islo u zadrugu, ne bi li?
Pantelija jos cestito i ne zavrsi recenice, a vec ga bocnu i pokaza se njegova prgava cud.
-Eto ti vidis, boze, bas sam i ja budala. Prosvijetli, pokazi put! Ama, kad li si ti to meni pokaz’o pravi put, kad si ti mene umudrio, ajde reci, dzeko jedna!
Starac nagnu uvo prema drugoj strani ognjista, oslusnu pazljivo i seretski stade da se smjeska.
-Jesam li te ulovio, a? Jesam li te ukebao, ticico moja? Sjecas li se ti, bolan, kako ja zapnem, pa tebe molim i preklinjem: svjetuj me, dragi moj boze, pouci me, molim ti se , gdje bi’ja jesenas posij’o ‘senicu. Bude li kisovita godina, bolje ce biti u brdu, pri strani, osvoji li susa, onda mi valja uz potok. Kazuj, boze, ne ostavljaj me, spasi me od svake slaboce. A sta si ti uradio, kako si me poucio, hm?!
Pantelija onako zauzgred klepnu masicama dosadno prase i ustupi se na stocicu, spreman za prepirku.
-Jest, jest, kako si me ucio? Kad si god mog’o prevario si me. Ja posij zito u brdo, a ti navalis susom i sve spepelis, ja uzoro kraj vode, a ti ocepis sve svoje slavine, pa lijevas li, lijevas, po citav mjesec dana – ostane mi samo zamuljena travuljina. E, e, kad se ja samo toga sjetim, tvoje prevarancije i pakosti, ma znas da bi’ te sladje premjerio ovijem masicama neg ono tamo prase, uh!..
U ljutini starcic lupnu masicama po svojim koscatim koljenima i nastavi da se inati:
-A ja, stari magarac, jos ipak tebe molim: dragi boze, sto se tebi onako cini, bi l’ valjalo ici u seljacku radnu zadrugu? Molim ja i pitam, a ti sve slijezes ramenima, cuskas se iza vrata i nijeces glavom: “Nemoj, Pantelija, ostavi se te rabote, ti si star covjek!” Pa kud sve to, eto ti juce i popa; znam – ti si ga poslao. Okupio, pa sve onako izdaleka: te kako si, brate Pane, te kako mi zivis, te drzi se, Pane, doci ce drukcija vremena – sve tako, nesto zamumuljeno. Otkad li se to otac popo poce brinuti kako ja zivim, kakva li su mu to drukcija vremena? Da nece to biti ona stara vremena, kad je otac popo s bisagama prolazio kroz parohiju, pa poslije po dvoja kola slanine gonio u varos da proda? Ne boj se, dobro je to Pantelija zapamtio.
Starac se primiri, pa nastavi tise, ubjedljivije, potvrdjujuci svaku svoju misao masicama:
-Nemoj ti meni, dragi boze, stogod izatoriti (zamjeriti) za ovo sto ja tebi govorim, a znas li ti, bolan, da je bilo i bice pametnijih ljudi i od mene i od tebe, pa kad oni kazu da je bolje poci u zadrugu, onda ih, brate, treba poslusati, pa mirna Bosna. Treba, treba, nemoj se ti sad tu ceskati po bradi i praviti se, ne znam ti ni ja sta.
Panteliji se ucini da se njegov sagovornik nesto mnogo mrsti i nepotrebno cuti, pa se pozuri sa svojim razlozima:
-Vidis li ti, onaj mi je djecak, jedinac, danas u Armiji, a sjutra, sa srecom, okrenuce, mozda, nekud na drugu stranu, za svojim komadom kruva. Ostadosmo sami ja i stara. Kud li cemo onda, na koga li cemo se pod stare dane osloniti? Zar drzavi na teret da padnemo, a?
Pantelija oslusnu sta li ce mu s druge strane ognjista odgovoriti nevidljivi protivnik, a onda se ljutito vrcnu, kao da ga nesto ubode:
-Ama, velis li ti to, dragi boze, da ce se vec naci neki oslonac? Koji to, koji, deder? Je l’ ova moja babetina, a? Kad mi je ona nekakav oslonac, eno je tebi, poklanjam ti je dzab-dzabe, citavu, iz temelja, pa se ti na nju oslanjaj. Bojim se samo da se vas dvoje ne bi nikako slozili, jer i moja stara, vec od neko doba, i sama navija za zadrugu.
Stari se nagnu naprijed i povjerljivo prosaputa:
-Ma ovo cu reci tebi, a ne bi kom drugom, boze sacuvaj: moja stara i danas je otisla u selo da kod zena agituje za ovu vecerasnju konferenciju. Cuo si, valjda: veceras je kod skole sastanak, bice masovan upis u zadrugu; znas i sam, jesen je tu, nova radna-godina.
Pantelija se nekako sav smanji, uvuce glavu medju pamena, nesmjelo kasljucnu i poce s uzdahom:
-Ovaj, dragi boze… kako da ti kazem… ovaj, kako bi bilo da i ja veceras tamo podjem, makar samo da cujem sta ce se govoriti? Ne bi’se ja jos upisiv’o, nego tek onako… koliko da cujes sta ce ljudi…
Onaj s druge strane ognjista kao da se ljutito prenu i pokaza srdito zlobno lice, pa to najedi zustra starca, uvijek gotova za svadju.
-A-ha, ljutis li se i ti, dragi boze, ljutis?! Ne treba, velis, u zadrugu, a? E, dragi moj, to isto meni govori i onaj kuljavi Dako, na cijoj sam njivi pola svog vijeka rint’o, stono se kaze, banbadava, pa onaj negdasnji nacelnik, pa crni Mile policija… E, deder ti meni kazi, gdje su oni bili sa svojim savjetima nekada, kad sam se ja grbio nad plugom, dok su oni… uh!..
Starac ozlojedjeno othuknu i skupi bezuba usta.
-Znas li, dragi boze, bilo ti pravo, bilo ti krivo, al’ ovo ti kazem: ni na ovome dalje, ni na tome gore svijetu ja ne mogu u isti dzak sa Dakom i nacelnikom! Ja sam druga stranka, pa bog otac! Zar ja citavog zivota… Ma nemoj!..
Pantelija odmahnu masicama kao da konacno odbija nekakvu neprijatnu misao.
-Govori ti, dragi boze, sto ti drago, ali ja ipak odoh u zadrugu. Ma pomisli ti samo ovo: dodje ti onome mome malom u Armiji njegov komandir pa ga pita: “Redove Mirko Railicu, je li tvoj caca u zadruzi?” A djecak, tuc-muc, nije, veli. “E, redove Mirko Railicu, sramota, velika sramota za sve Railice pod Kozarom. Ta zar se ne sjecas kako se u ratu pjevalo:
“Evo brace, evo Railica,
ne boje se Ante Pavelica.”
Uzbudjeni starac odista otpjeva te stihove, nisko, nesigurno i prgutavo, pa onda prekorno i tuzno zaklima glavom.
-A veceras ce na konferenciji govoriti glavom drug Rade, nas stari partizanski komesar. A kako li ce samo biti meni da mu u oci pogledam? Eto, zamisli ti sad sam, kako bi tebi bilo da se veceras nadjes na konferenciji, a istom i drug Rade uzizi u te onim svojim veselim ocima, pa pita:”Druze boze, kanis li ti u zadrugu?” A ti samo krijes oci, petljas, mucas: te ostarilo se, te nema se radne snage, te djeca se razisla po svijetu… A, jok, jok, ne pomaze to kod naseg Rade. On to tebi sve tako lijepo dokaze i objasni da ti nema druge, nego u zadrugu. Zato sam ja dosad i bjez’o da mu licno ne izidjem na oci.
Panteliji se ucini da se onaj prijeko pokunjio, pa sao nesto neuvjerljivo sapuce. Zna dobro Pantelija sta on to misli reci.
-A, jok, jok, ne sklanjam se ja u zadrugu zbog toga da me neko pod starost dzaba hrani. Naci ce se i za mene posla. Eto, ja sam vec osacov’o svinjarsku brigadu. Nikad ja, bolan, imao nijesam svog svinjceta za posjek, citavog sam vijeka suvotan, a meni je, bolan, krmce drago, znao bi’ ja njega hraniti i njegovati k’o malo vode na dlanu. Bogami, bi. Pljuni mi u brk ako bi ga ti bolje utovio.
I Pantelija razdragano rasiri ruke.
-Zamisli ti, boze, te ljepote: Pantelija Railic, vjecita sirotinja, tovi odjednom stotinu svinja! Raj, raj na zemlji, pa eto ti!
Cica se odjednom brzo nagnu prema drugoj strani ognjista i podrugljivo upita:
-Sta velis? Neces me pustiti u onaj gore raj? O-ho, dragi moj! Da je meni koju godinu ljudski prozivjeti ovamo dolje, a to tvoje gore… Pravo da ti kazem, i taj gore tvoj raj, sve se to meni danas cini nekakva nesigurna veresija. I dosad si ti mene u svemu varao, pa ce i to biti, boj se, nesto onako…
Pantelija se odlucno dize i uze da se otresa od luga.
-Eto ti, burazere, ja sad odoh, a ti kako znas. Upisujem se odmah veceras. I nemoj da mi vise ovako po mraku dolazis i dosadjujes svojom agitacijom. Necu ja toga posla. Mozes doci onako, posjediti, porazgovarati, stari smo znanci, a budes li mi agitov’o protiv zadruge, neka znas, isceracu te iz kuce, pa spavaj u avliji zajedno sa sarovom, Hocu, gospoda mi boga, pa nek se i to cudo pod Kozarom prica.
BRANKO COPIC
Crtezi: Milorad Ciric
JEZEVE PRICE, Beograd 1951
Vecina ovih prica objavljeno je u posleratnim brojevima “Jeza”. Po tome je zbirka dobila ime. Ona nije antologija, nego isecak iz rada nasih humorista. U knjizi su samo humoreske koje nisu dosad stampane u posebnim zbirkama.
ISKRICE 