Ejla

Pred njom se i sa suprotne strane rijeke protezala beskonačna ravnica
prepuna bijelog, žutog i ljubičastog cvijeća što se miješalo sa svijetlo zelenom
bojom mlade poluizrasle trave. Dijete nije vidjelo proljetnu ljepotu stepe.
Slabost i glad učinili su svoje; počela je buncati i halucinirati.
– Obećala sam da ću paziti, majko. Samo sam malo plivala, a ti si nestala –
mrmljala je. – Majko, kada ćemo jesti? Tako sam gladna, a vruće je. Zašto nisi
došla kad sam te zvala? Zvala sam i zvala, no nisi došla. Gdje si bila? Majko?
Majko! Nemoj ponovno otići! Ostani! Majko, čekaj me! Ne napuštaj me!
Trčala je uz podnožje stijene za priviđenjem, udaljujući se od obale.
Napuštala je vodu. Srljajući naslijepo palcem je udarila u kamen i teško pala na
zemlju. To ju je osvijestilo. Trljala je prst i pokušavala sabrati misli.
Ispucana pješčenjačka stijena bila je puna tamnih spilja, uskih pukotina i
olabavljenih stijena. Širenje i skupljanje uzrokovano velikim razlikama u
temperaturi neprekidno je uništavalo kamen. Djevojčica je pogledala malu rupu
u stijeni pored nje, no nije je se dojmila.
Mnogo je zanimljivije bilo krdo bizona koji su mirno pasli mladu travu
između hridi i rijeke. U svom slijepom trku za priviđenjem nije primijetila
veliku crvenkasto-smeđu divlju stoku, visoku puna tri metra od tla do lopatica, s
velikim zakrivljenim rogovima. Kad ih je konačno primijetila, strah joj je iz uma
istjerao zbrku.
Pogledala je preko ramena i ostala bez daha, jer ju je zamagljeni pokret
prikovao na mjestu. Divovska lavica, dva puta veća od najvećeg pripadnika
mačjeg roda koji će nastavati savane juga u jednom mnogo kasnijem razdoblju,
vrebala je plijen. Djevojčica je jedva zatomila krik kad je zvijer skočila prema
plijenu.
U metežu ogromnih očnjaka i dugih pandži, velika je lavica oborila bizona
na tlo. Prestravljeno mukanje naglo je prekinuto snažnimčeljustima koje su
iščupala grlo nesretne žrtve. Mlaz krvi obojio je gubi cu i krzno moćnog
četveronožnog lovca. Bizonove noge još su se uvijek trzale dok mu je lavica
rasporila utrobu i odgrizla komad toplog, crvenog mesa.
Užas je zahvatio djevojčicu. Panično je potrčala, no nije znala da je gleda
druga mačka. Dijete je natrapalo na teritorij spiljskih lavova. Velike zvijeri
obično ne bi poklanjale pažnju tako malom stvorenju kakvo je bilo petogodišnje
dijete; radije su lovile masivne bizone ili jelene, jer su apetiti lavljeg čopora bili
veliki. No u svom se bijegu dijete suviše približavalo leglu u kojem se nalazio
par malih mačića.
Ostavljen da čuva mlade dok ženke love, grivasti je mužjak urliknuo.
Djevojčica podigne glavu i na stijeni ugleda zvijer spremnu na skok. Kriknula
je, pokušala se zaustaviti, ali se okliznula na rastresitom šljunku kraj stijene i
pala. Brzo se uspravila i potrčala natrag.
Spiljski je lav lagano skočio za njom, siguran da će uloviti malog napasnika
koji se usudio narušiti mir legla. Nije mu se žurilo – dijete je trčalo polako u
usporedbi s njegovim mogućnostima – pa se spremio na igru mačke i miša.
U paničnom bijegu samo ju je nagon natjerao u malu jamu koju je spazila
prije kratkog vremena. Posve bez daha i uz bol u nozi jedva se provukla kroz
mali otvor. Bila je to sićušna, plitka spilja, u stvari malo veća pukotina. Okretala
se u malom prostoru sve dok leđima nije dotakla stijenu. Da je mogla, stopila bi
se s njom.
Spiljski je lav riknuo kad je ustanovio da mu se plijen sakrio u malu rupu.
Zvuk je prestrašio djevojčicu. Hipnotizirano je gledala šapu ispruženih pandži
koju je divovska mačka ugurala za njom. Nije mogla pobjeći i samo je kriknula
dok su pandže zagreble u bedro i ostavile četiri duboke paralelne rane.
Djevojčica se još više stisnula uz stijenu, i na lijevoj strani pronašla malo
udubljenje. Tamo je uvukla noge i zadržala dah. Šapa je ponovno ušla kroz mali
otvor i gotovo sasvim zaklonila svjetlost. Ovaj put nije pronašla ništa. Spiljski je
lav rikao gotovo bez prestanka dok je nervozno šetao pred rupom.
Djevojčica je u maloj spilji ostala čitav dan, noć, i dobar dio slijedećeg dana.
Noga je od zatrovane rane natekla, neprestano ju je boljela, a u skučenom
prostoru nije se pošteno mogla niti okrenuti. Od gladi i boli neprekidno je
halucinirala; mučile su je noćne more pune potresa, oštrih pandži i straha od
usamljenosti. No iz rupe je nije istjerala glad, bolno opečena koža ili rana. Izašla
je zbog žeđi.
Prestrašeno je pogledala kroz mali otvor. Nekoliko borova i vrba bacalo je
duge sjene ranog predvečerja. Djevojčica je promotrila travnatu ravnicu i vodu s
koje se odražavala sunčeva svjetlost. Dugo je čekala, no konačno je ipak
sakupila dovoljno hrabrosti da provuče glavu. Dok se osrvtala, jezikom je
oblizivala raspucane usne. Jedino što je vidjela bilo je lelujanje trave. Lavlji
čopor je otišao. U strahu za mladunčad, uznemirena mirisom stranog stvorenja
blizu spilje, lavica je odlučila pronaći novi dom.
Dijete se provuklo kroz uski otvor i konačno stalo na noge. U glavi joj je
bubnjalo, a pred očima su prolazili svjetlaci. Svaki je korak pričinjavao
nesnosnu bol, a niz otečenu nogu počeo je teći žućkasto-zeleni gnoj.
Nije bila sigurna hoće li uspjeti doći do vode, no žeđ ju je tjerala na
nadljudski napor. Posljednjih je par koraka prepuzila, zatim se sasvim rastegla i
umočila glavu u vodu. Halapljivo je pila. Kad je konačno utažila že đ, pokušala
se uspraviti, no došla je do kraja svojih snaga. U glavi joj se vrtjelo, pred očima
mutilo i najednom se bez svijesti srušila na tlo.
Lešinar koji je lijeno kružio u visinama spazio jenepomično tijelo i započeo
se spuštati da ga pogleda.